Kada je ChatGPT postao dio majčinstva

Neki sam dan, između pokušaja da se sjetim riječi za hladnjak i još jednog budnog prozora, shvatila koliko se svijet, barem ovaj moj, nepovratno promijenio. Kako su se određene teme i navike, gotovo neprimjetno, uvukle u moj život - život majke.

Od trenutka kada sam saznala da sam trudna pa sve do ovih, još ranih faza majčinstva, našla sam se okružena majkama. Gotovo isključivo njima. Društveni krug se, nekako prirodno, promijenio, da ne kažem suzio. Teme koje su me donedavno zaokupljale zamijenile su one o kojima do prije godinu dana nisam baš ništa znala. Sada, bez ikakvog zazora, satima razgovaramo o spavanju, hranjenju, mokrim pelenama, cijepljenju i svemu onome što dolazi između.

I nije da to nije logično. Učimo nešto novo, intenzivno i potpuno transformirajuće. Ono što je možda manje očekivano jest koliko brzo sve drugo padne u drugi plan. Kao da se život reorganizira oko jednog jedinog centra, a sve ostalo se, barem privremeno, utiša.

U međuvremenu, dok mi pokušavamo pohvatati konce nove svakodnevice, algoritam nas prati s gotovo zastrašujućom preciznošću.

Instagram odjednom zna koje bočice su “must-have”, a koja rutina spavanja “spašava stvar”.

TikTok se pretvara u beskrajnu traku majčinskih rutina, od jutarnjih rituala do večernjih uspavljivanja. Kreatori koje do jučer nismo ni primjećivale sada nam pokazuju kako izgleda njihov dan, njihova beba, njihov raspored.

Na društvenim mrežama zajedno smo brojali mjesece u trudnoći, a sada ih brojimo izvan nje. Što jede moja sedmomjesečna beba, kako izgleda dan s tromjesečnjakom, kada uvoditi ovo ili ono.

Sve je dostupno, sve je objašnjeno, sve je pod kontrolom. Kao da algoritam drži budno oko nad mladim majkama.

Još je jedno “oko” ili “mozak” utjecao na novu riznicu znanja mladih majki, umjetna inteligencija ili, najčešće, ChatGPT.

Razgovori s majkama koje su rodile od 2024. naovamo često započinju slično: “pitala sam ChatGPT”, “on mi je rekao”, “meni moj kaže”. Moj. Kao da govorimo o nekome tko ima lice, karakter i, najvažnije, iskustvo. Kao da ne govorimo o alatu, nego o autoritetu.

I upravo u toj jednoj riječi, moj, krije se cijeli mali fenomen.

Jer, dok ChatGPT strpljivo odgovara na sva naša pitanja, savjeti stvarnih žena, onih koje su to već prošle, počinju gubiti na težini. Majke, bake, svekrve, žene koje su, u konačnici, odgojile i nas, odjednom postaju “previše”. Previše subjektivne. Previše zastarjele. Previše uvjerene u svoje metode.

Njihove rečenice često dolaze u paketu s uzdahom, blagim prijekorom ili onim poznatim: “i ti si tako odrasla pa ti ništa ne fali”. I upravo taj ton, ta nijansa prosudbe, čini razliku.

Jer ChatGPT ne uzdiše. Ne prosuđuje. Ne podsjeća. Ne dovodi vas u situaciju da se zapitate jeste li možda pretjerale, jeste li možda nesigurne ili, što je najgore, nedovoljno kompetentne.

On odgovara. Smireno, strukturirano, bez emocije i bez zadrške.

I zato mu vjerujemo.

No, u kojem trenutku smo odlučili da ćemo više vjerovati stroju nego vlastitoj majci? Kada je iskustvo, sa svim svojim nesavršenostima, postalo manje vrijedno od savršeno formuliranog odgovora? I što to dugoročno znači za način na koji učimo, prenosimo znanje i, možda najvažnije, gradimo sigurnost u vlastite odluke?

Jer, koliko god živjeli u vremenu brzih informacija, brzih rješenja i još bržih zaključaka, neke stvari jednostavno ne mogu biti instant. Roditeljstvo je, htjeli mi to ili ne, jedna od njih.

Možemo tražiti savjete, možemo istraživati, možemo pitati, i ljude i tehnologiju, ali ono što ne možemo preskočiti jest vlastito iskustvo. Ono koje se gradi kroz pokušaje, pogreške, intuiciju i, da, ponekad i kroz potpuno promašene odluke.

I možda je baš zato važno vratiti se jedni drugima.

Razgovorima koji nisu savršeno strukturirani. Savjetima koji nisu uvijek točni. Iskustvima koja nisu univerzalna, ali su stvarna. Jer u toj nesavršenosti postoji nešto što nijedan algoritam ne može replicirati, osjećaj da nismo same.

Uostalom, već sada postoje naznake da pretjerano oslanjanje na ChatGPT i slične alate ne donosi samo sigurnost, nego i suprotno, produbljuje nesigurnost i, paradoksalno, osjećaj usamljenosti. Jer što manje pitamo jedni druge, to se manje i oslanjamo jedni na druge.

Svjesna sam, naravno, da živimo u svijetu brzog protoka informacija. Želimo brzo rješenje i brzu utjehu. Želimo odgovor sada, odmah, bez čekanja i bez dodatnih pitanja. I u tome nema ničeg neobičnog.

Ali možda bismo se, barem ponekad, trebale svjesno okrenuti jedna drugoj.

Stvarati male, bliske zajednice u kojima razmjenjujemo vlastita iskustva, ona dobra, ona loša i ona između. Jer ChatGPT ne može znati koje je omiljeno jelo vašeg djeteta. Ne može znati koja metoda uspavljivanja je baš vama pomogla, a možda bi mogla pomoći i nekoj drugoj majci.

To znamo mi.

I to je možda znanje koje ne bismo trebale tako lako prepustiti.

Jer ako nastavimo ovim putem, vrijedi se zapitati kakvu ćemo poruku poslati vlastitoj djeci.

Hoćemo li ih učiti da vjeruju sebi ili da, prije svake odluke, prvo posegnu za mobitelom? Hoćemo li biti ponosne kada samostalno donesu zaključak ili kada kažu da su ga provjerile negdje drugdje?

I ono možda najneugodnije pitanje od svih, hoće li nam biti drago kada jednog dana, na naš savjet, samo odmahnu rukom i kažu: “meni je chat rekao”?